Sweet Dreams

S obzirom na to da sam zbog nastale situacije uvezi sa korona virusom kod kuće, oslobođena odlazaka na nastavu, odlučila sam da, u naletu inspiracije, napišem post koji već duže vrijeme planiram i želim da nastane. Ovaj post je posvećen ''običnim'' ljudima, kojima se posvećuje malo pažnje, a koji čine velika djela.

U 21.vijeku najviše pažnje, poštovanja, publiciteta i riječi pohvale upućuje se poznatim ličnostima. Većini ljudi, u 99% slučajeva omladini, uzori su ljudi, koji su poznati širokim narodnim masama. Oni se danas smatraju uspješnima i za njih se često kaže da su ostvarili velike stvari i da su osobe od velikog značaja. 

Iako smatram da slava nije mjerilo uspjeha i kvaliteta osobe i da ogroman broj poznatih ličnosti ne zaslužuju pažnju kakvu imaju, a kamoli da ih neko izjednačava sa idolima i mjerilom vrijednosti, ne mislim da je loše da nam poznati budu primjer. Postoje mnoge javne ličnosti, koje zaslužuju da budu tu gdje jesu i koje su vrijedne svakog pomena. I sama sam oduševljena napretkom pojedinih poznatih osoba, jer su svoju slavu i uspjeh stekli isključivo trudom i radom, a bez obzira na sve to, ostali su skromni.

Međutim, često ne mogu, a da se ne zapitam zašto ne bismo dali istu pažnju i riječi hvale ''običnim'', a opet velikim ljudima, koji nas okružuju. Možda nisu slavne ličnosti, s milionima fanova i pratioca na društvenim mrežama, ali zar je njihovo zalaganje i doprinos društvu manje vrijedan? Zašto ovo govorim? Zato što ćete te ljude, koji vas okružuju, a koji vam naizgled djeluju obični, početi da gledate drugim očima - očima divljena. Kada jednom u ''običnom'' čovjeku uvidite da ima nešto neobično, nećete ga više uzimati zdravo za gotovo.

Iako su mnogima idoli poznate i ''važne'' ličnosti, mene oduševljavaju upravo ti ''obični'' ljudi, koji su borci i koji čine velika djela. Profesori, koji uče toliko đaka, a svakoga, bez izuzetka, bodre, guraju i savjetuju, kao sopstvenu djecu. Bez njih, ne bih imala znanje koje imam, a sumnjam da bi i vi, koji ovo čitate. Ljudi, koji su pobijedili tešku bolest, pa i oni koji nisu - izašli su kao pobjednici, jer su se borili i dali svoj maksimum. Čovjek, koji je pomogao siromašnima, koliko je mogao, jer njegovo malo nekome znači mnogo. Djevojka, koja je nahranila i udomila psa s ulice. Momak, koji je odbranio mlađeg dječaka od vršnjačkog nasilja. Doktori i doktorke, koji spašavaju živote mnogima, a uz to svaki dan na posao, bez obzira na sopstvene probleme i muke, dođu ljubazni, s vedrinom i osmijehom na licu. Sestra ili brat, koji se trudi za svog brata ili sestru. Baka i deka, koji vole svoje unuke i pružaju im pažnju i ljubav, kao svojoj djeci. Roditelji, koji čitav svoj život posvećuju djeci... 

Meni su moji roditelji uzori, koji su toliko hrabri, da su uradili sljedeće - stavili su nešto u životu ispred sebe i učinili moj i sestrin život vrijedan življenja. Zahvalna sam im jer su se borili i jer su naučili mene da se borim.

Ovakvih primjera bih mogla nabrajati u nedogled i drago mi je što, u ovom haotičnom svijetu, u kome se cijene pogrešne vrijednosti, postoji toliko dobrih duša, velikog srca. Njihov kvalitet, dobrota i veličina su neosporni, toliko da im popularnost ne treba. Sve što rade, rade iz nesebičnih razloga i ne traže ništa za uzvrat, jer su svjesni da samim činom davanja, primaju. Takvi ljudi su sve, samo ne obični. Takvih ljudi sam najveći fan, jer to su istinski HEROJI DANAŠNJICE.

I za kraj, iako na svom blogu ne komentarišem aktuelne teme, ovaj put imam potrebu da iskažem svoje mišljenje o nastaloj situaciji uvezi sa korona virusom, jer je u pitanju ozbiljna stvar. U ovom trenutku najvažnije je imati na umu sljedeće stvari:
- odgovornost (prema sebi i drugima) i poštovanje mjera opreza
- međusobna podrška i solidarnost, jer svi smo zajedno u ovome
- ne dati mjesta strahu, jer strah je najgori ,,virus'' od svih.
Takođe, dane u izolaciji iskoristite za rad na sebi i uživanje u stvarima koje volite. Iako je ova situacija sve, samo ne lijepa, sagledajte ju sa vedrije strane, molite se za živote ugroženih i budite zahvalni što ste vi i ljudi koje volite dobro.

Toliko od mene!

Vivere tota vita discendum est. (Čovjek se uči dok je živ)    latinska izreka

Iako je gore navedena rečenica, kojom počinjem ovaj post i kojom sam naslovila isti, veoma stara i bezbroj puta izgovorena fraza, ona u svega par riječi objašnjava život i kako on zapravo izgleda. Smatram da ova izreka neće izumrijeti nikad, jer je mudrost kojom se svako treba voditi tokom života. I zaista, život jeste pun lekcija i iskustava, koja nas uče nečemu, a mi ljudi, koliko god bili srećni sa tim ko smo, šta imamo i šta smo postigli, nikada nismo u potpunosti zadovoljni. Pa čak i kad smatramo da jesmo, to je 99%, dok nas tih malih 1% nezadovoljstva i želje za nečim novim i boljim podstiču na napredak, istraživanje, usvajanje novih saznanja, učenje... Jednostavno, samoedukacija, čak i kad smatramo da znamo dosta, nikada ne prestaje. Kao što izreka kaže, učimo se dok smo živi.

Zašto sam, inspirisana latinskom izrekom, poželjela da ovaj tekst nastane? Svaki post koji napišem, pa tako i ovaj, koja god tema bila, nastao je iz jednog razloga - da inspirišem i motivišem čitaoce i podstaknem ih na nešto pozitivno, a svaka pozitivna emocija, misao, ideja, nadahnuće, akcija dovode do NAPRETKA. I to je ono što želim da vam ovim putem prenesem - da uvijek budete samopouzdani, da vjerujete u sebe i prije svega, budete zahvalni na svemu, ali i da, bez obzira na sve to, uvijek težite boljem i uvijek usavršavate sebe i svoje vještine.

Koliko god bili talentovani za nešto, koliko god znanja stekli, koliko god bili osoba od iskustva, nikada nemojte pomisliti da je to to i da ništa više ne morate naučiti. Uvijek postoji nešto što ne znate, a što, kada biste bili otvoreni za nova saznanja, može mnogo da vam znači. Svjesna sam toga da je svima najlakše da budu uvjereni da su popili svu pamet ovoga svijeta, pa po cijenu da stalno ,,tapkaju'' u mjestu, ali kad tad će doći momenat kada ćete morati, htjeli ili ne htjeli, da se maknete s mjesta i idete korak dalje, jer će vas život natjerati na to. Svijet u kome živimo je pun promjena i, koliko god se opirali njima, te iste promjene će vas natjerati da se i vi mijenjate nabolje i nalazite nova saznanja. 

Negativne stvati će vam dati iskustvo, pa ćete znati da se nosite sa ostalim negativnim stvarima koje vam dođu. A pozitivne stvari će vas gurati naprijed i davati vam podstrek da se razvijate kao osoba i budete bolji. A oboje vas uče nečemu - negativne kako reagovati u određenim situacijama, a pozitivne koliko je život lijep i koliko može biti ljepši, i ljepši, i ljepši... i tako u nedogled. 

Takođe, samopouzdanje je odlična stvar. Bez njega, nema uspjeha ni u čemu, nema života (bar ne onog koji je vrijedan življenja). Ali, nemojte da ono pređe u aroganciju i da tako prevarite sebe da ste toliko dobri da ne morate više ništa da naučite, jer takav trenutak nikada neće doći i nije moguć. Takvom iluzijom u glavi ćete sebe sabotirati i to će vam se kad tad obiti o glavu. Najbolje je naći BALANS - budite zadovoljni sobom i ponosni na sebe zbog vas, vaših kvaliteta, sposobnosti i postignuća, ali budite u isto vrijeme otvoreni za nova saznanja i napredak i nikada ne prestajte da težite boljem. Pri tom, naravno, ne forsirajte sebe, jer čak i najmanji korak naprijed ima svoju snagu. 

Upravo trenuci u kojima sam bila svjesna koliko zapravo ne znam i kako imam još puno toga da naučim otvarali su mi nova vrata i donijeli sjajna iskustva, kakva nisam bila svjesna da ću doživjeti.

Ako vam išta u životu želim, to je da uvijek budete otvoreni za nova saznanja i učenje u bilo kojoj oblasti, u kojoj ste se pronašli, jer promjena, nova saznanja i nove stvari vam potpuno mijenjaju i proširuju vidike. A to je i svrha života - s ljubavlju i posvećenošću se truditi da budemo što bolja osoba i da podstičemo druge ljude na isto. To je ono što svakog čovjeka gura naprijed - biti dovojlno samouvjeren da ideš ka ostvarenju svojih snova, a istovremeno dovoljno jak da ostaneš skroman, pobijediš svoj ego i priznaš sebi da ipak ne znaš sve. Jer, čovjek se uči dok je živ.