Sweet Dreams

S obzirom na to da sam zbog nastale situacije uvezi sa korona virusom kod kuće, oslobođena odlazaka na nastavu, odlučila sam da, u naletu inspiracije, napišem post koji već duže vrijeme planiram i želim da nastane. Ovaj post je posvećen ''običnim'' ljudima, kojima se posvećuje malo pažnje, a koji čine velika djela.

U 21.vijeku najviše pažnje, poštovanja, publiciteta i riječi pohvale upućuje se poznatim ličnostima. Većini ljudi, u 99% slučajeva omladini, uzori su ljudi, koji su poznati širokim narodnim masama. Oni se danas smatraju uspješnima i za njih se često kaže da su ostvarili velike stvari i da su osobe od velikog značaja. 

Iako smatram da slava nije mjerilo uspjeha i kvaliteta osobe i da ogroman broj poznatih ličnosti ne zaslužuju pažnju kakvu imaju, a kamoli da ih neko izjednačava sa idolima i mjerilom vrijednosti, ne mislim da je loše da nam poznati budu primjer. Postoje mnoge javne ličnosti, koje zaslužuju da budu tu gdje jesu i koje su vrijedne svakog pomena. I sama sam oduševljena napretkom pojedinih poznatih osoba, jer su svoju slavu i uspjeh stekli isključivo trudom i radom, a bez obzira na sve to, ostali su skromni.

Međutim, često ne mogu, a da se ne zapitam zašto ne bismo dali istu pažnju i riječi hvale ''običnim'', a opet velikim ljudima, koji nas okružuju. Možda nisu slavne ličnosti, s milionima fanova i pratioca na društvenim mrežama, ali zar je njihovo zalaganje i doprinos društvu manje vrijedan? Zašto ovo govorim? Zato što ćete te ljude, koji vas okružuju, a koji vam naizgled djeluju obični, početi da gledate drugim očima - očima divljena. Kada jednom u ''običnom'' čovjeku uvidite da ima nešto neobično, nećete ga više uzimati zdravo za gotovo.

Iako su mnogima idoli poznate i ''važne'' ličnosti, mene oduševljavaju upravo ti ''obični'' ljudi, koji su borci i koji čine velika djela. Profesori, koji uče toliko đaka, a svakoga, bez izuzetka, bodre, guraju i savjetuju, kao sopstvenu djecu. Bez njih, ne bih imala znanje koje imam, a sumnjam da bi i vi, koji ovo čitate. Ljudi, koji su pobijedili tešku bolest, pa i oni koji nisu - izašli su kao pobjednici, jer su se borili i dali svoj maksimum. Čovjek, koji je pomogao siromašnima, koliko je mogao, jer njegovo malo nekome znači mnogo. Djevojka, koja je nahranila i udomila psa s ulice. Momak, koji je odbranio mlađeg dječaka od vršnjačkog nasilja. Doktori i doktorke, koji spašavaju živote mnogima, a uz to svaki dan na posao, bez obzira na sopstvene probleme i muke, dođu ljubazni, s vedrinom i osmijehom na licu. Sestra ili brat, koji se trudi za svog brata ili sestru. Baka i deka, koji vole svoje unuke i pružaju im pažnju i ljubav, kao svojoj djeci. Roditelji, koji čitav svoj život posvećuju djeci... 

Meni su moji roditelji uzori, koji su toliko hrabri, da su uradili sljedeće - stavili su nešto u životu ispred sebe i učinili moj i sestrin život vrijedan življenja. Zahvalna sam im jer su se borili i jer su naučili mene da se borim.

Ovakvih primjera bih mogla nabrajati u nedogled i drago mi je što, u ovom haotičnom svijetu, u kome se cijene pogrešne vrijednosti, postoji toliko dobrih duša, velikog srca. Njihov kvalitet, dobrota i veličina su neosporni, toliko da im popularnost ne treba. Sve što rade, rade iz nesebičnih razloga i ne traže ništa za uzvrat, jer su svjesni da samim činom davanja, primaju. Takvi ljudi su sve, samo ne obični. Takvih ljudi sam najveći fan, jer to su istinski HEROJI DANAŠNJICE.

I za kraj, iako na svom blogu ne komentarišem aktuelne teme, ovaj put imam potrebu da iskažem svoje mišljenje o nastaloj situaciji uvezi sa korona virusom, jer je u pitanju ozbiljna stvar. U ovom trenutku najvažnije je imati na umu sljedeće stvari:
- odgovornost (prema sebi i drugima) i poštovanje mjera opreza
- međusobna podrška i solidarnost, jer svi smo zajedno u ovome
- ne dati mjesta strahu, jer strah je najgori ,,virus'' od svih.
Takođe, dane u izolaciji iskoristite za rad na sebi i uživanje u stvarima koje volite. Iako je ova situacija sve, samo ne lijepa, sagledajte ju sa vedrije strane, molite se za živote ugroženih i budite zahvalni što ste vi i ljudi koje volite dobro.

Toliko od mene!

Vivere tota vita discendum est. (Čovjek se uči dok je živ)    latinska izreka

Iako je gore navedena rečenica, kojom počinjem ovaj post i kojom sam naslovila isti, veoma stara i bezbroj puta izgovorena fraza, ona u svega par riječi objašnjava život i kako on zapravo izgleda. Smatram da ova izreka neće izumrijeti nikad, jer je mudrost kojom se svako treba voditi tokom života. I zaista, život jeste pun lekcija i iskustava, koja nas uče nečemu, a mi ljudi, koliko god bili srećni sa tim ko smo, šta imamo i šta smo postigli, nikada nismo u potpunosti zadovoljni. Pa čak i kad smatramo da jesmo, to je 99%, dok nas tih malih 1% nezadovoljstva i želje za nečim novim i boljim podstiču na napredak, istraživanje, usvajanje novih saznanja, učenje... Jednostavno, samoedukacija, čak i kad smatramo da znamo dosta, nikada ne prestaje. Kao što izreka kaže, učimo se dok smo živi.

Zašto sam, inspirisana latinskom izrekom, poželjela da ovaj tekst nastane? Svaki post koji napišem, pa tako i ovaj, koja god tema bila, nastao je iz jednog razloga - da inspirišem i motivišem čitaoce i podstaknem ih na nešto pozitivno, a svaka pozitivna emocija, misao, ideja, nadahnuće, akcija dovode do NAPRETKA. I to je ono što želim da vam ovim putem prenesem - da uvijek budete samopouzdani, da vjerujete u sebe i prije svega, budete zahvalni na svemu, ali i da, bez obzira na sve to, uvijek težite boljem i uvijek usavršavate sebe i svoje vještine.

Koliko god bili talentovani za nešto, koliko god znanja stekli, koliko god bili osoba od iskustva, nikada nemojte pomisliti da je to to i da ništa više ne morate naučiti. Uvijek postoji nešto što ne znate, a što, kada biste bili otvoreni za nova saznanja, može mnogo da vam znači. Svjesna sam toga da je svima najlakše da budu uvjereni da su popili svu pamet ovoga svijeta, pa po cijenu da stalno ,,tapkaju'' u mjestu, ali kad tad će doći momenat kada ćete morati, htjeli ili ne htjeli, da se maknete s mjesta i idete korak dalje, jer će vas život natjerati na to. Svijet u kome živimo je pun promjena i, koliko god se opirali njima, te iste promjene će vas natjerati da se i vi mijenjate nabolje i nalazite nova saznanja. 

Negativne stvati će vam dati iskustvo, pa ćete znati da se nosite sa ostalim negativnim stvarima koje vam dođu. A pozitivne stvari će vas gurati naprijed i davati vam podstrek da se razvijate kao osoba i budete bolji. A oboje vas uče nečemu - negativne kako reagovati u određenim situacijama, a pozitivne koliko je život lijep i koliko može biti ljepši, i ljepši, i ljepši... i tako u nedogled. 

Takođe, samopouzdanje je odlična stvar. Bez njega, nema uspjeha ni u čemu, nema života (bar ne onog koji je vrijedan življenja). Ali, nemojte da ono pređe u aroganciju i da tako prevarite sebe da ste toliko dobri da ne morate više ništa da naučite, jer takav trenutak nikada neće doći i nije moguć. Takvom iluzijom u glavi ćete sebe sabotirati i to će vam se kad tad obiti o glavu. Najbolje je naći BALANS - budite zadovoljni sobom i ponosni na sebe zbog vas, vaših kvaliteta, sposobnosti i postignuća, ali budite u isto vrijeme otvoreni za nova saznanja i napredak i nikada ne prestajte da težite boljem. Pri tom, naravno, ne forsirajte sebe, jer čak i najmanji korak naprijed ima svoju snagu. 

Upravo trenuci u kojima sam bila svjesna koliko zapravo ne znam i kako imam još puno toga da naučim otvarali su mi nova vrata i donijeli sjajna iskustva, kakva nisam bila svjesna da ću doživjeti.

Ako vam išta u životu želim, to je da uvijek budete otvoreni za nova saznanja i učenje u bilo kojoj oblasti, u kojoj ste se pronašli, jer promjena, nova saznanja i nove stvari vam potpuno mijenjaju i proširuju vidike. A to je i svrha života - s ljubavlju i posvećenošću se truditi da budemo što bolja osoba i da podstičemo druge ljude na isto. To je ono što svakog čovjeka gura naprijed - biti dovojlno samouvjeren da ideš ka ostvarenju svojih snova, a istovremeno dovoljno jak da ostaneš skroman, pobijediš svoj ego i priznaš sebi da ipak ne znaš sve. Jer, čovjek se uči dok je živ.

Svi mi, koji živimo u 21. vijeku, svjedoci smo toga da je ovo, u 
svakom smislu, najnaprednije vrijeme do sada, u kome je sve ,,poraslo'' ogromnom brzinom. Nevjerovatno je koliko nam je kvalitet života poboljšan zahvaljujući mnogobrojnim naučnim i tehnološkim oktrićima. Isto tako, mogućnost da se intelektualno razvijamo je izuzetno olakšana, što je prouzrokovala pojava računara, smatrfonova i novih tehnologija. Danas nam je bilo koja informacija dostupna u par klikova, što u velikoj mjeri doprinosi edukaciji ljudi. 

Međutim, iako je ovo vrijeme s najviše mogućnosti, nažalost, nikada više nije bilo površnosti, ograničenosti uma i ljudske gluposti. Umjesto da napredujemo i budemo bolji, većina, čast izuzecima, intelektualno kao da ide nazad.

Zašto smatram da ovaj vijek sa sobom nosi najviše površnosti i pogrešnih vrijednosti? Zato što se trivijalne i besmislene stvari stavljaju u prvi plan. MI, ljudi ih stavljamo u prvi plan. Kako? Tako što im pridajemo značaj, konzumiranjem nekvalitetnog sadržaja, koji nam mediji serviraju i činjenicom da nam se teme razgovora svode na nevažne stvari od kojih nemamo ništa. Od kada nam je postalo toliko važno koliko ko ima lajkova, ko je ''popularniji'', kako se neko obukao, da li nosi markirano ili garderobu kupljenu kod Kineza, ko se posvađao u ,,Zadruzi'', zašto su tamo neki nama totalno nebitni ljudi raskinuli... 

Zar ne bismo trebali da budemo bolji? Zar ne možemo bolje od ovoga? Zar nemamo mnogo ljepših stvari, o kojima možemo da razgovaramo? Hajde da pričamo o tome koliko smo genijalni, šta sve možemo da postignemo, koje su to pozitivne stvari koje je neko uradio... Hajde da pričamo o iskustvima, idejama, našim mislima, osjećanjima, ljubavi, sreći, talentima, vrlinama, onome što volimo...
Zašto da nam svaka druga riječ bude trač ili kritika? Hajde da pohvalimo jedni druge, da pomognemo, da damo - jer DAVATI ZNAČI PRIMATI . Negative, ružnih riječi i pokušaja da nekome odmognemo je previše. ,,Smeća'' kojim nas svakodnevno bombarduju je previše. Idimo protiv toga.

Drugo, imamo smartfonove, a koristimo ih za gubljenje vremena. Činjenica je da će više omladine, a i odraslih ljudi, kliknuti na video ili članak bez poente i suštine, nego pročitati neki edukativni tekst, odslušati audio knjigu, pogledati koristan video, istražiti o imenima koja su obilježila čovječanstvo, npr. o Nikoli Tesli, bez čijih izuma ne bismo imali ovakve mogućnosti. Kad već imamo te telefone, zašto da ih ne iskoristimo na pravi način - u svrhu informisanja i konzumiranjem kvalitetnog i raznovrsnog sadržaja.

Takođe, toliko je poznatih ljudi, koji su slavu stekli na pogrešan način. Kad smo već popularnost dali takvima, zašto da ne pružimo više podrške kvalitetnim ljudima. Bavimo se više umjetnicima, intelektualcima, sportistima, naučnicima, pa čak i zabavljačima... Toliko je talentovanih ljudi za koje niko nije čuo, a vrijedni su svakog pomena. Zašto, pored takvih ljudi, stavljamo u centar pažnje ljude, koji su slavu stekli iz pogrešnih razloga, promovisanjem pogrešnih ljudskih vrijednosti? Zašto su nam postale važne trivijalne stvari, koje nam crpe energiju i od kojih nemamo ništa? Samo nam truju mozak. Podržimo talenat i ljude od kredibiliteta. Vratimo one stare vrijednosti koje su se ranije cijenile, a iako su rijetke, ni dan danas nisu izašle iz mode.

Bezbroj puta sam čula da ljudi kukaju kako je ovo najgore vrijeme, kako se cijene pogrešne vrijednosti. A ko te pogrešne vrijednosti najviše udziže i cijeni? MI. Da se ne uplaćuju toliki SMS - ovi na rijalitije, čisto sumnjam da bi postojali. A rijetko ko se prisjeti da novac da u dobrotvorne svrhe, djetetu za liječenje ili nekome kome je pomoć potrebna. Svi govore da žele bolje mjesto za život, a rijetko ko pokuša nešto da promijeni. Neko pametan reče da, da bismo promijenili svijet, prvo trebamo promijeniti sebe. Zašto mislite da zaslužujete bolje, ako niste spremni da budete bolji?

I za kraj, svaki put kada počnete da pridajete značaj glupostima, zapitajte se, da li je sve to zaista važno. Nije. Na kraju dana je najbitnije kako se VI osjećate, a ne šta je NEKO DRUGI uradio, obukao, rekao-kazao... Živimo u svijetu u kome je većini tuđi život interesantniji od sopstvenog, a trebalo bi da je obrnuto. Takav stav je ono što naše društvo vuče nazad, jer sreća, a kamoli lični napredak i samopouzdanje ne leže u tome da, okrenuti ,,tuđem dvorištu'' , ocjenjujemo nekoga. Sreća je u radu na sebi, ljudima koje volimo i tome da budemo ono ko jesmo. Težimo tome da budemo najbolja verzija sebe i što bolji čovjek, koji će krasiti ovaj svijet i činiti ga boljim. Istinski vjerujem da možemo da PROMIJENIMO SVIJET ČINEĆI DOBRA DJELA. Dosta je bilo površnosti, pređimo na ljubav, podršku i razumijevanje. Na kraju krajeva, sadržaj i suština su uvijek važniji od forme. Budimo bolji, jer zaslužujemo bolje.

 Danas je prošlo godinu dana od kada ste donijeli neku odluku.

S obzirom na to da odluke, bilo male ili velike, bitne ili manje bitne, donosimo svakodnevno, sigurna sam da će se svaka osoba, koja ikad bude pročitala ovaj post, pronaći u gore navedenoj rečenici. Međutim, razlog zašto sam započela post baš sa tom rečenicom je taj da sebi iskreno odgovorite na pitanje: ,,Da li ste zaista učinili sve što je u vašoj moći da tu odluku održite?'' Vjerujem da bi, kada je u pitanju većina ljudi, najprikladniji odgovor bio NE, što zapravo i nije toliko loše. I ,,prekršiti'' odluku ili predomisliti se uvezi nje je takođe odluka. I nekada to bude odličan izbor. Ali, problem je u tome što se mnogi ne drže odluka koje su dobre za njih. Sjetite se konstruktivnih odluka koje ste prekršili, npr. da ćete: ići u teretanu, učiti više, upisati fakultet, dati otkaz, prestati druženje s ,,toksičnim'' ljudima, brinuti manje, započeti biznis ili neki hobi, realizovati nešto... Kakav bi vaš život bio da ste održali obećanje, koje ste sebi zadali? Bio bi potpuno drugačiji, u pozitivnom smislu. 

Ovo razmišljanje nas dovodi do sljedećeg: ,,Samo jedna odluka vas dijeli od potpuno drugačijeg života.'' Samo jedna, makar i mala konstruktivna odluka može vaš život da promijeni iz korijena. Promjena i izlazak iz zone komfora su stvari koje vode k napretku, ne stajanje u mjestu. Samo se sjetite rečenice s početka posta. Da ste se pridržavali vaših odluka od prije godinu, mjesec, nedelju dana, vaš život ne bi bio isti. Vi ne biste bili isti. U tome je moć dobro donesene odluke.




Međutim, ono što mnoge koči u tome da se pridržavaju svojih odluka su najčešće dvije stvari:
- lijenjost i izgovori
- strah od greške

Što se prvog slučaja tiče, time se neću toliko baviti u ovom tekstu, jer smatram da je tu glavni problem nedostatak samodiscipline, u čemu će vam, ako je to vaš slučaj, pomoći post --> SAMODISCIPLINA I KAKO JU IZGRADITI 

Sa druge strane, ako vas koči strah od toga da ćete donijeti pogrešnu odluku, važno je da imate na umu sljedeće - ne postoji pogrešna odluka, već samo ona s kojom se jeste ili niste uskladili. Donesite odluku i kakav god ishod bio na kraju, dobar ili loš, napravite tu odluku ispravnom. 

I za kraj, ne dopustite drugima da utiču na vaše odluke. Uredu je poslušati tuđi savjet i razmotriti ga, ali nikako ako to ne rezonuje s vama. Postoje ljudi koji će namjerno, svojim lošim savjetom, pokušati da vas skrenu s pravog puta. Dok, sa druge strane, ima i onih koji će vam dati pogrešan savjet iz najbolje namjere, ali na osnovu svoje percepcije, loše procjene ili iskustva koje se ne poklapa s vašim. Nemojte dopustiti da vam jedna od ove dvije vrste ljudi negativno utiče na život. Iz iskustva znam da je, ako birate između toga da li ćete poslušati sebe ili drugoga (a to što taj drugi govori vam ne djeluje ispravno) bolje izabrati prvu opciju. Pa i da krajnji ishod bude loš, bolje je da se ,,zeznete'' na svoju ruku, nego da vam neko drugi bude kriv. Vi živite svoj život, ne stavljajte ga u tuđe ruke, nego prihvatite odgovornost za njega.

Šta je sloboda? Univerzalni i pravi odgovor na ovo pitanje ne postoji, jer za svakoga ona predstavlja drugačiji pojam. Međutim, koliko god svi mi imali različit pogled na nju i njeno značenje, jedno je sigurno - ona je smisao života svakog pojedinca. Bez nje nema istinske ispunjenosti i sreće. A složićemo se da svi mi, koliko god imali različite stavove i percepciju jedno od drugih, sve što radimo, radimo samo iz jednog razloga - da bismo se dobro osjećali tj. da bismo bili srećni. A ključ za otvaranje vrata sreće leži u pronalasku istinske slobode.

Različitost među ljudima smatram za jednu od najljepših stvari koja postoji. Svijet u kome živimo je velik, samim tim na svakom ćošku se možete susresti sa sjajnim ljudima različitih načina razmišljanja, ideja, pogleda na svijet... I svako od njih je jedinstven i poseban po nečemu. Nikako ne bih mogla da zamislim svijet u kom bismo svi bili uniformisana masa, koja misli i radi isto i koja voli iste stvari. U takvom svijetu ne bih mogla da živim, jer bi za mene, a vjerujem i za sve nas, bio jednoličan, previše predvidiv, dosadan i tužan. Jedinstvenost je nešto što svakoj osobi daje lični pečat i što je ovaj ne tako savršen svijet obojalo posebnim bojama.

Međutim, mnogi ljudi su od međusobne različitosti, koja bi trebala da bude jedan od najvećih blagoslova čovječanstva, napravili problem, smatrajući da je sve što je drugačije od njihovog mjerila vrijednosti pogrešno. Odatle dolaze sukobi i neslaganja, a nekad čak i mržnja, netrpeljivost ili osuda među ljudima, bilo to zbog načina razmišljanja, izgleda, osobina, nacionalnosti, vjere, boje kože, materijalnog stanja ili pak ukusa za muziku, filmove, stil oblačenja...

Upravo ovakva situacija koju sam opisala je jedan od razloga zašto sam baš ovo izabrala za temu posta. Ovim želim da vas podstaknem da poštujete tuđu različitost i da je sagledate iz drugog ugla. To što je neko drugačiji od vas, ne znači da s njim nešto nije uredu i da ga se trebate kloniti ili ga osuđivati, već da vama vaša percepcija, koja ne prikazuje stari objektivno i onakve kakve su, ne da da se otvorite za to da postoji nešto drugačije od vašeg sistema vrijednosti, a da to ,,drugačije'' ne mora nužno da bude loše. Takođe, to što osuđujete nekoga ko ne misli isto kao vi, samo će vam u srcu izazvati nemir i negativne emocije. Takvo ponašanje vam neće donijeti ništa dobro, a njime možete puno izgubiti, jer će to crpiti vašu energiju i spriječavati vas da imate razumijevanja i ljubavi za druge.

Imam sestru od koje sam u mnogo čemu drugačija. Može se reći da smo ja i ona ,,dva svijeta'', što često i ljudi u našem okruženju primijete. Zbog toga su se među nama javljale sitne nesuglasice i sukobi, a sve to zato što nijedna od nas nije htjela da ,,svari'' činjenicu da ova druga razmišlja drugačije. Međutim, što više prolazi vrijeme, sve više shvatam da to što ona u nekim situacijama postupa drugačije od mene i ima drugačiji ukus i interesovanja, ne znači da ona nešto radi pogrešno. Drugačije smo jedna od druge i percepcija i putevi koje smo birale nam se razlikuju, samim tim je prirodno da ne važe za obije ista pravila. Takav način gledanja na stvari mi je donio olakšanje i podstakao me da imam više razumijevanja, ne samo za svoju sestru, nego i za druge ljude, i da pružim još više ljubavi i podrške svojoj sestri i budem bolja prema njoj.
Isto tako, samim tim što u svom okruženju imate ljude koji su drugačiji od vas znači da imate sjajnu priliku da naučite nešto novo, otvorite se za nešto što vam do sada nije bilo dostupno i proširite svoje vidike.

Sa druge strane, nemojte da to što okolina ili pojedinac vrši ,,atak'' na vašu autentičnost probudi u vama želju da se promijenite. Uredu je saslušati konstruktivnu kritiku i uvažiti nečiju sugestiju, ali mijenjati sebe da biste se prilagodili nečijem sistemu vrijednosti i tako izbjegli osude nije, prvo prema vama, a onda i prema osobi, koja vas osuđuje, jer joj time stvarate iluziju da je njeno ponašanje ispravno.

Nešto najgore što može da vam se desi jeste da izgubite sebe, jer to je vaše najvrijednije blago. Onog trenutka kada ste pristali da budete manje vi, samo zato što je neko svojim riječima i djelima pokušao da vam, zbog svoje sebičnosti i percepcije. stvori negativnu sliku o vama, vi postajete nesrećni i nezadovoljni, jer idete protiv sebe, po cijenu da vas drugi prihvate, a duboko u sebi znate da je to pogrešno.  Nemojte da dođe do toga da vas oni, koji ni sami ne znaju ko su, oblikuju do te mjere da ne možete da prepoznate sebe. Nikada ne možete biti previše vi, a lako možete postati neko ko niste, zbog mišljenja onih koji nemaju hrabrosti da budu ono ko jesu.

O kakvom ja svijetu sanjam? To je dugačka priča, za koju će biti prilike da se ispriča neki drugi put. Međutim, kada bih tu dugačku priču morala da ispišem u jednoj rečenici, to bi otprilike izgledalo ovako: ,,Svijet o kakvom sanjam jeste onaj u kome će svi ljudi živjeti u miru, ljubavi i slozi i gdje različitost neće biti uzrok sukoba i podjela, već naprotiv, podsticaj da se još više ujedinimo i naučimo ljubavi, poštovanju, podršci, humanosti, toleranciji, jer prave vrijednosti nemaju alternativu.'' I uvijek će nadvladati mržnju, osudu, netrpeljivost, bez obzira što u nekim trenucima neki ljudi više ,,naginju'' ka tome. 
U postu ,,Promijenimo svijet, čineći dobra djela'' sam pisala o tome da svaki pojedinac može doprinijeti tome da svijet bude bar malo bolje mjesto za život. I vi to možete tako što ćete poštovati tuđu jedinstvenost, a uz to njegovati svoju i ne dopustiti da ju iko ugrožava. Bilo bi mnogo ljepše kada bismo, umjesto ,,podmetanja noge'' pružili podršku i ,,vjetar u leđa''.

Svi smo mi različiti, shodno tome, često u međuljudskim odnosima dolazi do sukoba, neslaganja uvezi nečega, pa čak i svađa. To je sasvim prirodno, jer svako ima drugačiju percepciju i sliku o nečemu, pa je normalno da iz toga proizilaze nesuglasice. Kada su u pitanju sitni sukobi ovakvog tipa, svi mi uvijek oprostimo jedni drugima, jer zašto da neslaganje uvezi nečega bude veće i jače od ljubavi i odnosa usljed kojeg je ta ljubav nastala. Međutim, u životu se često susrećemo s ljudima koji su nas istinski povrijedili i razočarali nekim svojim postupcima i nanijeli nam veliku štetu i bol. Tada se nameće pitanje: ,,Da li oprostiti?'' Vjerovali ili ne, smatram da odgovor na ovo pitanje uvijek treba da bude ,,Da''. A sada ću objasniti i zašto.

Prije svega, ono što ljudi ,,miješaju'', a što su dvije potpuno različite stvari, jeste značenje pojmova ,,oprostiti'' i ,,dati šansu''. Zato ću se, za početak, baviti time.

Oprostiti ne znači vratiti se na staro i ponašati se kao da se ništa nije desilo. Oprostiti znači ne držati mržnju i gorčinu u svom srcu prema osobi, koja vas je povrijedila. Vi ne praštate zbog drugoga, niti iko ima išta od toga što ćete mu oprostiti. Opraštate zbog sebe, svog unutrašnjeg mira i jer vam mržnja u vašem srcu i životu ne treba. Zato je moj odgovor na pitanje: ,,Da li oprostiti'' uvijek ,,Da''.

Sa druge strane, dati šansu u bukvalnom smislu znači prijeći preko onoga što je osoba uradila, iako ste svjesni težine njenog postupka. Smatram da je okej ovo uraditi jednom, eventualno dva put, ako se osoba istinski kaje zbog svojih postupaka. Međutim, zbog svog integriteta i ličnih granica, nikako ne treba pretjerivati u ovome, jer ako vas je osoba povrijedila svjesno, više puta, opet će. I radiće to iznova, sve dok vi ne odlučite da je dosta i ne stavite tačku na vaš odnos. 

Ono što mnoge u ovakvim situacijama buni jeste zabluda da, ako nisu dali nekome još jednu šansu, onda mu nisu ni oprostili. Ali, kao što sam pomenula, oprostiti i dati šansu nije isto. Ono što ja radim jeste da se distanciram od osobe koja mi šteti, a s druge strane joj oprostim, u smislu da ju ne mrzim, ne osjećam bijes i ljutnju prema njoj, niti joj želim zlo. Ukratko, to što ste izbacili ,,toksične'' ljude iz svog života, ne mora da znači da ih mrzite i da im niste oprostili. Jedno ne isključuje drugo.

Već sam razradila temu o tome zašto oprostiti, međutim, zašto smatram da ne treba uvijek dati drugu šansu? 
Uzmite da vam je neka vama draga osoba učinila nešto loše, što vas je povrijedilo, nanijelo bol i negativno uticalo na vas. Vi se, nakon svađe i sukoba, pomirite s tom osobom i date joj drugu šansu, jer vam se izvinila i djeluje vam kao da se pokajala. Ako vidite da ta osoba zaista svojim djelima i promjenom ponašanja prema vama želi da se iskupi i ispravi svoju grešku, onda je sve okej i uradili ste pravu stvar.

Međutim, kada bi ta ista osoba nastavila da svoju grešku ponavlja iznova i iznova, a vi ste joj prethodno pružili bezbroj šansi, plus ona ni najmanje ne osjeća grižnju savjest i odgovornost za svoje postupke, onda je problem i u vama, ne samo u toj osobi, jer će vas ljudi tretirati onako kako im dopustite. Zato nemojte da dopustite da se bilo ko prema vama ophodi nekorektno i iskorištava vašu dobrotu. Koliko god vi vidjeli dobro u ljudima, nemojte da živite u iluziji i da konstantno dopuštate da vas neko ,,gazi''. Vjerujte ljudima kada vam svojim djelima pokažu ko su i ne zavaravajte sebe mišlju da će se promijeniti, jer ako nastavite da odobravate njihovo ponašanje, neće. 

Zaslužujete više. Zaslužujete da budete okruženi ljudima koji vas vole i koji su vam podrška i ,,vjetar u leđa''. Zaslužujete da pored sebe imate nekoga pored koga ćete se osjećati dobro u svojoj koži i za koga možete sa sigurnošću da kažete da vam je pravi prijatelj. Ne zaslužujete da vas iko laže, maltretira, omalovažava, iskorištava ili se na bilo kakav neljudski način ophodi prema vama. Zaslužujete da budete srećni. I zato ne pristajte na manje od onoga što zaslužujete.

Uvijek oprostite, zbog lične sreće, unutrašnjeg mira i čistoće vašeg srca. Ali, ne dajite šansu onima koji su vaše povjerenje odavno, više puta ,,prokockali". 

Greške su pojava koja kod mnogih stvara osjećaj krivice, kajanja, bezvrijednosti i boli. Međutim, isto koliko nam svima u srcu izazivaju negativne emocije, toliko su i najveći uzrok našeg rasta i promjene nabolje i smatram da upravo one, ako znamo kako da ih preokrenemo u svoju korist, mogu da nam budu najveći životni učitelji.

Mnogi se osjećaju loše zbog svojih grešaka i voljeli bi da se nikada nisu dogodile. Neki i dan danas osjećaju kajanje zbog nekih stvari učinjenih u prošlosti. Vjerujem da bi većina vas, da dobijete priliku da potpuno izbrišete neke greške i postupke koje ste načinili, uradilo to bez razmišljanja. Međutim, kada bi se to zaista desilo, da li biste bili ista osoba? Ne. Koliko god vam ovo djelovalo čudno, greške su jedan od faktora koji su vas napravili osobom kakva ste sada i da ih niste iskusili, bili biste uskraćeni za veoma značajne životne lekcije.

Mnogi od vas su bezbroj puta čuli rečenicu - ,,Na greškama se uči''. To je tačno, jer rijetko šta ćete naučiti, ako vam je sve u životu idealno i ako su svi vaši postupci savršeni. Većinu stvari koje sada znate, ne biste znali da tome nisu prethodile greške. 
Novak Đoković, da bi postao igrač tenisa kakav je sada, tokom vježbanja je morao više puta ,,promašiti'' i izvesti loš potez. Ajnštajn, koji je u svijetu poznat kao vrhunski naučnik i matematičar, morao je da pogriješi u rješavanju zadataka, da bi shvatio kojim putem da ide u narednim poduhvatima. Adele je morala da se suoči s falširanjem, da bi naučila kako da to izbjegne i pjeva besprijekorno. Svako ko je talenat i ekspert u nečemu je morao prvo da pogriješi, da bi shvatio kako treba, a kako ne treba raditi. Greške su putokazi koji nas podstiču da se usavršavamo i izvode nas na pravi put.

Najbitnija stvar koju možete načiniti je greška - ne možete ništa naučiti iz savršenstva. - Adam Ozborn

Takođe, osim grešaka koje načinimo tokom učenja neke nove vještine ili dok radimo nešto u čemu smo već odlični, tu su i one u vidu naših postupaka, koji su negativno uticali na nas ili na druge ljude. Upravo ova vrsta greški u srcu ostavlja najveći trag i dugoročan osjećaj krivice i kajanja. U ovakvoj situaciji je, prije svega, najvažnije da oprostite sebi i da ne mrzite sebe zbog toga, jer čim ste uvidjeli da vaš postupak nije bio baš najbolji, imate moć da nešto promijenite. Isto tako, samim tim što priznajete sebi ili onome kome ste naškodili da ste pogriješili, znači da ste čovjek koji ima dobro srce, kao i da ste dovoljno hrabri da prihvatite odgovornost za svoje postupke. Znajte da je ovo vrlina rijetkih, jer malo ko je spreman priznati sebi ili drugome da je pogriješio. 

Greške se uvijek mogu oprostiti, ukoliko počinilac ima snage da ih prizna. - Brus Li

Takođe, to što se osjećate loše, jer ne možete da promijenite to što se desilo vas nigdje ne vodi, dok, sa druge strane, možete da radite na tome da kontrolišete ono što se da kontrolisati. Možda ne možete da promijenite događaj ili splet okolnosti, koji je vaša greška prouzrokovala, ali možete promijeniti sebe i svoj način djelovanja i ispraviti grešku u mjeri u kojoj je to moguće, kao i potruditi se da budete bolja osoba. 

I to nas opet dovodi na početak posta - na grešakama se uči. Svaka greška, ako izvučemo najbolje iz nje, usmjerava nas, tjera na promjenu, uči nas kako da postupamo u određenim situacijama i šta je to što radimo pogrešno. Neke mi ispravimo, neke isprave nas. One same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su ono što mi napravimo od njih. Da li će vaše greške biti najgore moguće iskustvo ili nešto što će vas promijeniti iz korijena i učiniti da se ,,ponovo rodite''? Izbor je na vama. 

Inteligencija nije u tome da ne pravimo greške, već da što prije uvidimo kako da ih pretvorimo u nešto dobro. - Bertolt Breht

,,Trava je zelenija u tuđem dvorištu.'' 

Ovo je rečenica koju vjerujem da je bar neko od vas, koji čitate ovaj tekst, čuo, a koja opisuje način razmišljanja i živote većine ljudi. Šta ona zapravo znači? Ovakav stav imaju ljudi, koji smatraju da nekom drugom, ili čak svima, bolje ide od njih, da su svi drugi u boljoj situaciji, srećniji, pametniji, uspješniji, talentovaniji, ljepši i sl. Međutim, da li je to zaista tako? Naravno da ne. Razlog zašto ovo smatram jednom od najvećih zabluda kod ljudi je to što svaka osoba, koja ovo radi, upoređuje najgore aspekte sebe i svog života, sa onim najboljim kod drugoga. Na taj način sebi šteti, jer ovo izaziva nedostatak samosvijesti, kao i svijesti o drugim ljudima, okolini i svijetu uopšte. Takođe, ovo prouzrokuje demotivisanost, nezadovoljstvo, nedostatak samopouzdanja i želje za promjenom, osjećaj inferiornosti i sl.

Ako se i vi ovako osjećate, važno je da imate na umu da vi o drugima znate samo ono što su vam oni prezentovali i što se vidi na prvi pogled. S druge strane, svoj život i situaciju u kojoj se trenutno nalazite poznajete u potpunosti. A kada poredite tuđu ''savršenost'', koju ste sami sebi stvorili u glavi i vaš ne tako savršen život, stvarate iskrivljenu sliku o tome kako ,,vaša trava nije dovoljno zelena'' i kako nikada neće ,,postati zelenija''.

A da li ste se ikada zapitali da li ljudi oko vas takođe imaju probleme, kao što ih i vi imate? Mamin i tatin sin, koji stalno nosi markiranu garderobu i vozi najskuplja kola, možda ima problema da nađe prave prijatelje, koji ga neće cijeniti isključivo zbog novca. Ili mu roditelji ne poklanjaju dovoljno pažnje i to nadomještaju materijalnim stvarima. Osoba koja je ostvarila odličnu karijeru naporno radi i čak ima problema na poslu, koje ne zna kako da riješi. Milioner možda živi u strahu od bankrota. Manekenka je provela niz mukotrpnih sati u sređivanju, šminkanju, friziranju, poziranju iz svih mogućih uglova, da bi nastala savršena slika s naslovne strane časopisa. Naizgled srećna i nasmijana osoba se možda u svoja četiri zida bori sa depresijom. Često tuđi uspjeh ima i onu ,,drugu stranu medalje'' koju niste u stanju da vidite. Nije zlato sve što sija. 

Naravno da ovo ne znači da svačiji život treba da posmatrate kao gori od vašeg i da se tješite tuđom mukom. Uvijek će biti onih kojima je gore i kojima je bolje nego vama, a vi trebate da prihvatite sebe i druge bez obzira na mane, teškoće i činjenicu da vas život nekad ,,cima'', kao i da u svemu sa čime se susrećete, bilo pozitivno ili negativno, vidite potencijal i šansu da se razvijete u bolju osobu.

U postu ''Savršeni'' životi poznatih ličnosti na Instagramu sam pisala o fenomenu na društvenim mrežama da poznati, pa čak i obični ljudi, teže da sebe i svoj život na taj način prikažu u što boljem svijetlu. Dok oni, koji ,,konzumiraju'' takav sadržaj se osjećaju manje vrijednima, jer ne mogu da postignu taj ideal, koji im je putem medija i društvenih mreža nametnut. S razlogom smatram da ovo nije prisutno samo u vrituelnom svijetu, već i u stvarnom životu, samo u drugoj formi. S neke strane, kada se to radi na zdrav i normalan način, to je okej, jer prva neću o svojim problemima govoriti apsolutno svakom, a kamoli objavljivati to javno, već ću ih riješiti sama sa sobom, uz podršku i pomoć ljudi koje volim, pa ću onda, pod uslovom da moje iskustvo može nekome pomoći, podijeliti to putem teksta na blogu.

Razlog zašto sam ,,načela'' temu ,,Instagram savršenstva'' i lažnog sjaja generalno je to što želim da vam ukažem na to da vi o ljudima znate samo ono što oni žele da znate i što su vam servirali. Ako ne razmišljate svojom glavom, vi ćete uvijek vidjeti ono što oni žele da vidite i povjerovaćete u iluziju savršenstva, namećući sebi neostvarive ideale. Dok, ako se potrudite da pogledate širu sliku, shvatićete da vi ne živite tuđi život, pa da ga poredite sa svojim. Vi živite svoj život. Možda u njemu nije sve uvijek ,,pod konac'', ali vaš je. I možete da ga promijenite nabolje. Niste uskraćeni za to. Niko nije.

Drugo, vi ste takvi kakvi ste. Od sebe i onog ko ste ne možete pobjeći. Ako se ne prihvatite, neće vam u tome pomoći ni bogatstvo, ni titula, ni slava, jer će vam tuđe uvijek biti slađe. 

Budite svoji. Nikada ne možete biti previše vi, a lako možete postati plagijat i kopija nekog drugog. Maknite fokus s tuđih života i ne upoređujte se s drugima. U se i u svoje kljuse, što bi se reklo. I zapamtite, trava nije uvijek zelenija u tuđem dvorištu. Ali vašu uvijek možete učiniti zelenijom nego što trenutno jeste.

Svi mi volimo poklone, ne samo u fizičkom obliku, već i one neopipljive, ali neprocjenjive, kao što su ljubav, pažnja, osmijeh, lijepa riječ... Međutim, mnogima (a tu ubrajam i sebe), je trebalo vremena da shvate da davanje, ne samo da nosi jednaku, već i mnogo veću čar od primanja. Otuda i naslov ,,Davati znači primati'', jer kada nekome dajemo nešto, ne činimo samo tu osobu srećnom, već i sebe.

Zabluda koja mnoge ljude sputava u tome da što više daju jeste to da imaju malo ili nemaju što za dati. Ili da je to što žele dati premalo i nije dovoljno vrijedno. Rečenicu ,,Tvoje malo nekome znači mnogo'' su svi toliko puta čuli, ali bez obzira na to, ova izreka je jedna od najistinitijih. Ako imate u sebi saosjećanje i empatiju, dajte to. Postoje ljudi kojima ovakve stvari zaista trebaju i biće srećniji ako im pokažete takvu vrstu podrške, nego da ste im dali milion eura.

Kad smo već kod novca, zašto većini, kada se pomenu davanje i pokloni, prvo na pamet padaju novac i ono što se njime može kupiti? Od kada se davanje svodi samo na materijalne stvari? Kao što sam pomenula u uvodu, dati možete ljubav, podršku, razumijevanje, pažnju, osmijeh, kompliment... To je ono što ćete pamtiti i vi i onaj ko prima. Lijepa riječ nekome dan, a možda i život, može da okrene u totalno drugom smjeru. Ovo govorim kao neko kome su zagrljaj i riječi ohrabrenja bile neprocjenjive u trenucima kada su mi bile prijeko potrebne. Ovakve stvari ne cijenim samo zato što sam ih uvijek imala i jer su mi dolazile u pravi čas, već i jer sam svjesna da neko nema ljubav i podršku kakvu ja imam. Baš zato treba ovakve stvari što više davati drugima. A svi možemo učiniti toliko.

Već sam pomenula kako davanje, ne samo da čini onoga ko prima srećnim, već i onoga ko daje. Nečiji osmijeh koji govori da sam baš ja i neko moje djelo razlog zašto se ta osoba smije za mene su neprocjenjivi i na to ne mogu ostati ravnodušna. Trenuci kada sam pomogla roditeljima i sestri, pružila podršku prijatelju, dala uličnom sviraču novac, poklonila garderobu koju više ne koristim, uložila vrijeme u blog post koji će na nekoga pozitivno uticati mi znače puno, jer su, ne samo meni, već i drugima, izazvali pozitivnu emociju. Pokušajte. Budite izvor onoga što želite primiti, jer koliko dajete, deset puta više će vam se vratiti.

Takođe, davati ne znači zapostaviti sebe i staviti druge ispred sebe. Darujte sebe nečim, prije svega. Postavite sebe na prvo mjesto. Mnogi kažu da ako ne voliš sebe, neće te ni drugi voljeti, i to je tačno. Mada, više volim varijantu da ako ne volimo sebe, ne možemo voljeti druge. A čemu život bez ljubavi? Voli sebe prvo, daruj sebe prvo. A onda i drugi mogu uživati u tvojoj ljubavi i darovima.

Dok idemo kroz život, naša djela govore za nas i o nama. I ona ostaju zauvijek, zapisana u vremenu. Davanje dopire do srca drugih, ono ostavlja trag. A svrha života je ostaviti trag.